“Ovaj svijet bio bio nezamisliv da nema glazbe i ja sebe identificiram kroz glazbu…”

– Ko je ustvari Žanil Tataj – Žak i kako je cela priča počela da se bavite muzikom?

Tko sam ustvari ja ? Ja sam glazbenik po genetskom kodu, očigledno. Vučem korijene od svoje pokojne majke koja je bila glazbenica, kao i uostalom, svi sa mamine strane. Takođe i jedan deo očeve obitelji se bavio glazbom tako da nisam mogao nikako ni ja daleko pobjeći. Priča je počela pre više od 40 godina kad sam bio jako mali, kada je moja majka davala satove pjevanja. Radila je na vokalnim tehnikama sa svim našim primadonama iz opere. Prodefiriralo je jako puno pjevača, pjevačica kroz našu kuću. Ja sam, naravno, upijao svaki ton. Jednostavno, glazba je bila dio mog odrastanja. Onda sam, naravno, krenuo i u glazbenu školu,violinu, pa sam se nešto kasnije prebacio na violu. Paralelno sam se upoznavao sa raznim stilovima glazbe kao što su rok, hard, bluz i tako sam shvatio da želim da radim nešto što dolazi iz moje glave, iz mog srca, a ne čitav život piliti onako kako piše u notama koje je neko davno napisao. Nikad nisam sebe smatrao pukim reproduktivcem i to je i do dan-danas tako. Istina, radio sam, čak, dvije godine kao violista u kazalištu u pauzi između Jagoda i ostalih mojih projekata. Dakle, ja sam glazbenik, vokalista, multiinstrumentalista, producent, kompozitor i sve što ide pride.

– Da li je Rijeka poput Novog Sada bila grad punk-a ili je više vukla na hard rock-metal scenu i da li je bilo u to vreme netrpeljivosti između punkera i metalaca?

Rijeka je uvijek bila multikulturalni grad i sve što je moglo bit, bilo je u Rijeci. Rijeka je ponajviše vukla u tu sferu panka s kraja 70-ih i početka 80-ih. Hard rock i metal scena nikad nije bila toliko jaka u Rijeci već je iz panka dosta toga otišlo u new wave. New wave je bio i moj prvi bend koji se zvao KRIPTON. Više je to bio neki power-pop nalik na Duran Duran, ali sa našim primesama jer smo svi dolazili iz glazbene škole pa smo bili prepuni ideja i jako kreativni pa je samim tim bend bio jako zanimljiv. Iz tog benda su kasnije nastali i JERSEY i LAUFER itd. Rijeka je bila dosta podeljen grad, ali nikad nismo imali problema jedni s drugima. Dapače, za razliku od danas kada je sve otišlo u kurac i više se ne tolerira i kada je netrpeljivost sve veća i među ljudima i u glazbi tada sam imao baš puno drugova – pankera. Znali smo jedno druge zezati, ali smo čak išli i na iste koncerte.

Photo By Miha Dolenc

– Bendovi koji su ostavili traga na vaš muzički razvoj i koje bendove najviše cenite?

Traga na moj muzički razvoj su imali svi rock bendovi iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka. Ipak, prvi bend u koji sam se zaljubio i zbog kojeg sam počeo da se bavim glazbom je bio LED ZEPPELIN. Taj bend je ostao moj No.1 i do dana današnjeg. Naravno tu su i Black Sabbath, Deep Purple, pa onda YES, Genesis i mnogi drugi bendovi koji su tada harali scenom. Moram pomenuti i Uriah Heep, jer sam jako volio način pjevanja kakav ima David Byron. Otkrio sam da moja boja glasa i način pjevanja najviše vuče na njega. Kasnije sam otkrio i Iron Maiden, ali kad bi još nabrajao trebalo bi nam puno vremena. Osim toga jako uživam i u klasičnoj glazbi, pogotovo ruskim klasicima koji su puni temperamenta.

– Izdali ste novi EP pod nazivom “Da Capo” kakve su prve reakcije publike i ko vam je pomogao da EP ugleda svetlost dana?

“Da Capo” je moj treći solistički uradak. Prvi solistički posle skoro 20 godina. Jednostavno, imao sam potrebu da se izrazim na neki drugačiji način. EP je izgleda, dobro prihvaćen. Svi singlovi koje sam do sada objavio su dobro prošli kod publike. Što se tiče pomoći, ja uglavnom imam svoj tim ljudi s kojima radim. Među njima je moj producent Stefan Šegulja. Tu je i moj prijatelj NEON koji se samo tako predstavlja i ne želi nikako drugačije. Naravno, moram pomenuti i mog dobrog prijatelja, izdavača, Zorana Nestorovića – Valderamu iz Beograda bez kojega taj uradak ne bi izašao van, na tržište. ONE RECORDS je zadužen za sve što ja radim, što sam radio i što ću raditi.

– Kakvi su dalji planovi oko promocija EP-a? Da li ste ugovorili neke promocije po regionu?

Nedavno sam završio medijsku promociju po Srbiji, planiram otići i do Bosne, dok se moj bend priprema za koncertnu promociju koju apsolutno planiram tamo negdje od marta mjeseca pa nadalje po celoj regiji, gdje god je moguće. Planiram Beograd, Niš, Jagodinu, Novi Sad, Suboticu… Planova ima dosta, koncerte još nisam ugovorio, to radi moj menadžer. Imam i još nekih iznenađenja koje ne bih sada spominjao da nešto ne bih izmalerisao, haha.

– Da li pratite scenu u regionu i ako da koliko se razlikuje sa scenom iz 90-tih i 2000-tih?
U principu, ne pratim scenu pomno, jer nemam vremena. Imam previše obaveza. Radim ponekad i po 20 sati dnevno. Ono što čujem u prolazu ili mi neko pošalje to i čujem sa ovoh prostora. Svakako više pratim svjetsku scenu. Ima dobrih bendova, ali ,vjerujte, ne mogu se sjetiti imena i pohvatati sve. Razlike između današnje i nekadašnje scene su očite. Mainstream scena je skroz drugačija, meni je sve to što je danas jako popularno – potpuno katastrofalno. U underground još i ima dobrih stvari, ali kako se menja glazba u svijetu, tako se menja i kod nas. To je normalno.

– Koju bi poruku poslali mladim bendovima pošto prateći scenu u Srbiji mladi bendovi uglavnom muziku smatraju za hobi i vežbaju zajedno jednom eventualno dva puta nedeljno i koliko je bitno da svoj rad promovišu fizičkim izdanjima?

Mladim bendovima je uvijek teško nešto predložiti. Mislim da im treba ostaviti prostora da sami odluče kojim če putem ići i na koji način će nešto raditi. Ako će neko ovaj posao doživljavati kao hobi, što da mu radim. Ja, a vjerujem , i sve moje kolege koje se ovim poslom bave ovako dugo kao ja to doživljavamo sasvim ozbiljno. I u finansijskom i u emotivnom i u svakom drugom smislu. Ovaj svijet bio bio nezamisliv da nema glazbe i ja sebe identificiram kroz glazbu. Bendovi koji žele stasati i postati renomirani brend glazbu moraju shvatiti kao ozbiljan posao na duge staze, inače od uspjeha neće biti ništa. Ništa im od glazbe ne smije biti bitnije. Danas, fizičko izdanje, možda i nije toliko bitno, jer imamo druge stvari za promociju. Imamo fenomenalni YouTube, nove platforme za glazbu. Novo doba je donijelo možda nešto bolje za mlade bendove, ali to i dalje ne znači da ne treba često imati probe i dovesti bend svirački do savršenstva. Upravo je to moj motiv da dovedem moj bend do tog nivoa da budem potpuno zadovoljan da možemo početi sa koncertnim aktivnostima. Kada smo se već dotakli mog benda, volio bih spomenuti moje drage mlade glazbenike koji su dio cijele ove priče a to su Danijel Jerčinović na gitari i pratećem vokalu, Nikola Janeš – gitara, Sven Marenković – bas i prateći vokal, te Kristian Kirinčić na bubjevima i pratećem vokalu … Thnx guys 😀

– Kada poredite karijeru u Mary Rose i u Divljim Jagodama sa kojim vam je bendom bilo draže raditi i zašto?

Ne mogu ih porediti, jer su dve potpuno različite prilče, dva potpuno različita benda. Oba su top u kontekstu hard & heavy muzike. Da nije bilo Divljih Jagoda, možda ne bi bilo ni Mary Rose. U Divljim Jagodama sam, sa pauzama, proveo više od decenije. Mary Rose smatram svojim matičnim bendom, upravo 2020. godine će biti trideset godina benda. Radit će se neka turneja, svakako. Pripremamo svašta-nešto. Imamo već skice i novih pjesama. Tako da, sigurno će Mary Rose imati i novi album. Rađe radim sa matičnim bendom, jer smo skoro obitelj, jer jedino tako i možemo funkcionirati, ali, s druge strane, Divlje Jagode su bend u kojem sam naučio raditi ovaj posao na višem nivou i za to Zeletu i ostalima hvala za sve. Bez Zeleta vjerovatno ne bi stvare bile ovakve kakve su danas, jer sam puno naučio od njega. To su dva vrhunska benda i dalje od toga nema se šta reći.

Photo By Mirsad Grga Demirovič

– Neću puno o “Divljim Jagodama” jer se uglavnom zna sve o bendu i oko njega samo me zanima da li ste svesni značaja koji su Jagode imala na ex-jugoslovensku scenu?

Po meni, Divlje Jagode su establišment, brend koji traje već više od 40 godina. Ja smatram da su imale premali uticaj u odnosu na ono što Jagode jesu. Da se nije desio rat početkom devedesetih i Divlje Jagode bi bile još veći i značajniji bend nego što jesu. Puno je bendova iz te epohe koji su oblikovali scenu na ovim prostorima – i Jagode, i Bijelo Dugme, Riblja Čorba, Atomsko Sklonište, Leb I Sol, YU Grupa. Svi ovi bendovi su uticali I na nas i na druge. Ne znam tačno koliko imaju uticaja na mladu ekipu, ali vidim da kad ovi bendovi sviraju i danas da su im koncerti puni svih generacija. Još jednom podsjećam da je prokleti rat upropastio mnoge stvari na ovim prostorima, pa tako i dešavanja u glazbi.

– Za kraj, kako ostati normalan i svoj u ova grozna vremena? Imate li odgovor na to?

Moj odgovor je – imam svoj svijet, svoje prijatelje, svoju glazbu, svoju dragu, filmove… Slabo izlazim, osim na svoje koncerte. Okolina me iscrpljuje, pa nastojim imati svoj mir i to me čini normalnim. Ne radim ništa što nije iskreno, ništa što me opterećuje. Znam točno što želim i što ne želim i to preporučujem svima. Mladima preporučujem da idu svojim putem i da prate svoju ideju. Ja sam to uvijek radio i nikom se nisam dao naguziti. Nisam odstupio od svog puta i zato ovaj posao radim već četrdeset godina. Mislim da sam sve rekao što ste me pitali i zahvaljujem se.

Fotografije dobijene i korišćene uz dozvolu Žanil Tataj – Žak